Povijest Pelješca, poluotoka pomoraca i kapetana: od Stonskih zidina do Napoleonova puta

Prije Dubrovnika: Iliri, Narona i rimski Stagnum

U I. tisućljeću pr. Kr. na Pelješcu su živjeli Iliri, prema Hrvatskoj enciklopediji najvjerojatnije pleme Plerejaca. Arheolozi koji su istraživali špiljsko svetište Nakovana pišu da su obredi ondje prestali krajem I. st. pr. Kr., kada je na tom području uspostavljena rimska vlast.

Pod Rimom je Pelješac bio podvrgnut koloniji Naroni. Ston je na Tabuli Peutingeriani, rimskoj karti cesta, zapisan kao Turris Stagni, a Općina Ston navodi da je ime Stamnes sačuvano u Kozmografiji Anonima Ravenjanina iz 7. stoljeća. Enciklopedija spominje ostatke rimskog kastruma na brdu Starigrad i rimsku podjelu Stonskog polja koju parcele i danas prate. U Orebiću su sačuvani ostaci rimskih gospodarskih vila (villae rusticae) od I. do IV. stoljeća, natpisi i sarkofazi. Arheologinje Vlasta Begović i Ivančica Schrunk među nalazišta vila ubrajaju i Žuljanu (Predium Iulianum), Bare kod Stona i uvalu Prapratno.

Kako je Pelješac 1333. postao dubrovački

Dubrovnik je od XIII. stoljeća nastojao steći Pelješac, piše Hrvatska enciklopedija, zbog sigurne plovidbe do luke Drijeva na ušću Neretve i zbog stonskih solana. Kad je Hum 1326. podijeljen, Pelješac sa Stonom pripao je Dubrovniku, a ostatak Bosni. Priznanje je stiglo 1333.: Dubrovnik je Pelješac sa Stonom kupio od srpskoga kralja Dušana, a bosanskom se banu Stjepanu II. obvezao plaćati godišnji danak.

Dušanova povelja, kojom Dubrovniku ustupa Ston, Rat i Posrednjicu, datirana je 22. siječnja 1333. i sačuvana je samo u dva kasnija prijepisa (Austrijska akademija znanosti). Rad A. Žmegača o stonskim utvrdama iz 2005. kao glavni razlog kupnje navodi solane.

Stonski knez i kapetanije u Trstenici i Janjini

Dubrovnik je u Stonu postavio kneza, a u Trstenici kapetana, i svu obradivu zemlju na poluotoku razdijelio među svojim patricijima i pučanima (Hrvatska enciklopedija). Tu diobu bilježi zemljišna knjiga iz 1336. Veliko vijeće je 5. prosinca 1334., kako navodi Radio Dubrovnik, ustanovilo službu kneza Pelješca (Comes Puncte).

Suvremenici su Ston smatrali drugim gradom Republike. Godine 1465. Republika je u Janjini osnovala kapetaniju za upravne i sudske poslove. Državni arhiv u Dubrovniku, navodi stonska općina, čuva 346 knjiga spisa stonske kancelarije. Prema specifikaciji vinske oznake Ponikve, u istom se arhivu nalaze i prvi podatci o uzgoju vinove loze na stonskom području: 1354. jedan je vlasnik dio svoje zemlje u Stonu dao za sadnju loze, a 1375. u Stonu je Mlečaninu prodano 40 hl vina.

Stonske zidine: povijest gradnje Velikog zida, Stona i Malog Stona

Odmah nakon stjecanja Pelješca Dubrovčani su, piše Žmegač, podigli zid od uvale do uvale preko brda Pozvizd (piše se i Podzvizd) i na njegovoj zaštićenoj strani osnovali dva planska naselja: Ston na jugu i Mali Ston na sjeveru. Južno je naselje isprva imalo tri reda po pet blokova kuća. Prema Društvu prijatelja dubrovačke starine, dubrovačka je vlada plan Stona donijela 1335., a dopunila 1370. Lukša Beritić u istu, 1335. godinu smješta odluke o gradnji ulica i kuća u Malom Stonu i o tvrđavi na vrhu Pozvizda.

Mali Ston bio je opasan zidinama gotovo od početka, s tvrđavom Korunom na južnom kraju. Ston je vlastiti gradski zid dobio mnogo kasnije, početkom XV. stoljeća: Radio Dubrovnik navodi odluku Velikog vijeća od 13. lipnja 1402. i zaključak Malog vijeća od 22. siječnja 1407. da se grad obzida. Turistička zajednica Stona gradnju Velikog Kaštela, najisturenije tvrđave podignute radi zaštite solana, smješta u 1357. U XV. i početkom XVI. stoljeća utvrde su, osobito oko Stona, osuvremenjene renesansnim dogradnjama.

Hrvatska enciklopedija navodi graditelje: majstora Mihača, Onofrija de la Cavu, Bernardina iz Parme i Paskoja Miličevića. Hrvatski biografski leksikon dodaje da je Bernardin sredinom kolovoza 1462. upućen u Ston da izradi projekt za proširenje obrambenog jarka ispred gradskih zidina. Prema enciklopediji cijeli je sustav dug oko 5,5 km i pojačan s 10 valjkastih i 31 četvrtastom kulom. Isto društvo navodi tri tvrđave: Veliki Kaštio, Korunu i Podzvizd.

Propadanje i obnova Stonskih zidina

Carskim dekretom od 27. veljače 1858. utvrde su predane Upravi državnih dobara, koja je počela rasprodavati gotovo cijeli sklop, piše Turistička zajednica Stona. Dijelovi su srušeni, 1874. čak u sklopu priprema za dolazak cara Franje Josipa. Bedemi, spomenici i kuće u Stonu znatno su oštećeni 1991. i 1992., a u potresu 1996. teško su stradali grad i okolica (Hrvatska enciklopedija).

Lukša Beritić bio je 1952. jedan od osnivača i prvi predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine. Društvo obnavlja Stonske zidine od 1961. Veći radovi na Velikom zidu počeli su 2003., a zidine su za posjetitelje otvorene 4. listopada 2009., prema turističkoj zajednici.

Francuska uprava i Napoleonov put na Pelješcu

Dubrovnik se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. U siječnju 1808. general Marmont raspustio je Senat i ukinuo dubrovačku neovisnost (Hrvatska enciklopedija). U listopadu 1813., u ratu Engleza i Austrijanaca protiv Francuza u Dalmaciji, engleski pomorski poručnik Harper s nekoliko Dubrovčana i s Hrvatima koji su dezertirali iz francuske vojske napao je Ston i zauzeo oba grada, piše Beritić. Austrijske trupe zauzele su Dubrovnik 28. siječnja 1814., a 1815. Pelješac je ušao u sastav Habsburške Monarhije kao dio Kraljevine Dalmacije.

Općina Janjina piše da je gradnja ceste preko Pelješca počela dolaskom Napoleonovih trupa i generala Marmonta i da cesta i danas nosi ime Kraljev ili Napoleonov put. Turistička zajednica Stona njezinu stratešku važnost objašnjava potpunom inferiornošću Francuza na Jadranu, kojim su tada vladali Englezi i Rusi. Uz francusku vojsku u gradnji je moralo sudjelovati i lokalno stanovništvo, pa se dionice razlikuju po načinu i kvaliteti gradnje. Put je građen u etapama, a gradnja je nastavljena i pod austrijskom vlašću, kada su povezana sva veća mjesta na poluotoku. Prema turističkoj zajednici dug je oko 61 km.

Za Dalmaciju u cjelini izložba prikazana u časopisu Kartografija i geoinformacije predstavlja Marmonta kao pokretača Napoleonova puta, a Zavorea i Pecotu kao inženjere i projektante. Izložba, potaknuta u Državnom arhivu u Zadru, prikazala je i ostatke napoleonske ceste na Pelješcu.

Orebić i orebićki kapetani

Područje današnjeg Orebića do XVI. stoljeća zvalo se Trstenica, a Republika je ondje ustrojila kapetaniju, poslije knežiju (Hrvatska enciklopedija). Obitelj Orebić je 1568. nedaleko od obale sagradila kaštel za obranu od Osmanlija i gusara. U XVII. stoljeću pelješki su brodari trgovali s europskim, afričkim i maloazijskim lukama, a u XVIII. stoljeću doprli su do Indije. Vrhunac pelješkog brodarstva bio je od 1780. do 1800. Hrvatski biografski leksikon bilježi da su od XVII. do XIX. stoljeća 32 člana obitelji Fisković iz Orebića zapovijedala brodovima, a u Orebiću su mnogobrojne kapetanske vile.

Kraj Orebića je franjevački samostan Gospe od Anđela. Franjevci navode da se tradicionalno tvrdilo da je samostan osnovan 1470., no pouzdani dokumenti govore o nešto kasnijem datumu. Ugovor od 20. kolovoza 1479. između Republike i graditelja Mihoča Radišića odnosi se na crkvu, koju je Radišić izgradio između 1479. i 1486. U crkvi su zavjetni darovi pomoraca, slike jedrenjaka. Iza crkve je kapetansko groblje s mauzolejem obitelji Mimbelli, djelom kipara Ivana Rendića.

Pelješko pomorsko društvo (1865.–1891.)

Pelješko pomorsko društvo (talijanski Associazione marittima di Sabbioncello) osnovano je na prvom službenom sastanku odbora 1. svibnja 1865., prema Državnom arhivu u Dubrovniku, koji čuva njegovo gradivo. Prvi brodovi bili su barkovi Adamo i Eva, izgrađeni, kao i većina flote, u Trstu. Društvo je ukupno nabavilo 33 jedrenjaka duge plovidbe. Vrhunac je doživjelo nakon 1870., s tridesetak jedrenjaka nosivosti preko 21.000 tona i više od 70 kapetana i časnika.

Godine 1875., za vrijeme posjeta cara Franje Josipa, na posjedu Blace svečano je otvoreno orebićko brodogradilište Cantiere Arciduca Rodolfo. Članovi su 28. ožujka 1882. odlučili da se nakon isplate dividendi društvo likvidira. Posljednja bilanca odobrena je 30. rujna 1891. i društvo je prestalo postojati.

Pomorski muzej Orebić: povijest muzeja i zbirki

Pomorski muzej Orebić otvoren je 1. svibnja 1957. Osnovan je na prijedlog povjesničara umjetnosti Cvite Fiskovića, koji je uredio i prvi postav. Muzej čuva arheološke predmete s lokaliteta Sreser kod Janjine, sedamnaest portreta brodova kapetana i slikara Bartula Vasilija Ivankovića s njegovim pismima Pelješkom pomorskom društvu te metalne pločice koje su nekad krasile oglasnu ploču u zgradi Uprave društva. Knjižnicu čine knjige peljeških kapetana, a najveći dio fonda zbirka je obitelji Šunj.

Jedna od muzejskih pomorskih priča: brodovi koji su prolazili Pelješkim kanalom pozdravljali su mjesto brodskom sirenom, a svi bi mještani izašli na prozore, balkone i tarace i mahali bijelim plahtama i stolnjacima.

Parobrodi, filoksera, vinska klauzula i iseljavanje

Pojava parobroda prekinula je rast pelješkog brodarstva, a do kraja XIX. stoljeća Pelješac je izgubio zapaženu ulogu na moru (Hrvatska enciklopedija). Austro-Ugarska i Italija 6. prosinca 1891. sklopile su vinsku klauzulu, koja je talijanskom vinu otvorila Monarhiju uz minimalnu carinu, a dalmatinskim vinogradarima oduzela domaće tržište. Nakon isteka desetogodišnjeg ugovora klauzula nije obnovljena. Enciklopedija piše da je posljedice pojačala filoksera, koja je u Dalmaciju stigla 1894., te da su one dovele do pojačanog iseljavanja u prekomorske zemlje.

Na Pelješcu je vinogradarstvo u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća stagniralo, iako je tada još bilo pošteđeno filoksere. Jasenka Maslek, koja je pisala o pelješkim zadrugama, filokseru na poluotoku smješta u drugo desetljeće XX. stoljeća i navodi i druge uzroke snažnog iseljavanja: porast stanovništva, krajnje slab razvoj djelatnosti izvan poljoprivrede i mogućnost odlaska preko mora. Vekarić dodaje neriješene feudalne odnose, nerodne godine i gubitak jedrenjaka. Od kraja 1880-ih snažna je struja iseljenika krenula na Novi Zeland, među njima i s Pelješca, a između dva svjetska rata Pelješac je bio među dalmatinskim krajevima iz kojih se iseljavalo u Australiju. Podizanje vinograda na američkim podlogama zamah je dobilo u 1930-ima, no vinogradarstvo dubrovačkog kraja oporavljalo se vrlo sporo.

Profile 41 vinarija i naše cjelovite degustacije donosi knjiga.